Velika izložba radova Juraja Julija Klovića, prva koja obuhvaća sve oblike stvaralaštva tog velikog hrvatskog majstora minijaturista, otvorena je još prije dva mjeseca u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori. Procjenjuje se da je izložbu do sada posjetilo oko 17000 ljudi, a kako traje još nekoliko dana, pretpostavlja se da bi ta brojka mogla doći i do 20000. 
Iako sam u zadnja dva mjeseca mogla otprilike 50 puta otići na izložbu, ipak je bilo vrijednije počekati sunčanu siječanjsku subotu i dolazak mame iz Rijeke, mog uobičajenog partnera za razgledavanje raznih galerija.
U Klovićeve dvore smo stigle baš na vrijeme da upadnemo u grupu i dobijemo stručno vodstvo. Da se to nije desilo, obilazak bi za mene trajao 10 minuta i izašla bih razočarana. Naime, minijature su u knjigama koje su zatvorene u staklu. Knjige se ne smiju dirati, tako da se izložba sastoji od knjige u sredini prostorije i printu uvećanih minijatura na zidovima. 
Zahvaljujući vodstvu, nismo samo bacile oko na print na zidu i požalile što smo ikad došle, nego smo sat i pol slušale o Klovićevom životu, umjetnosti, putevima,…
Izložba je koncipirana tako da od samog ulaza u postav ulazimo u najranije Klovićeve dane, kako dalje idemo tako pratimo njegova djela kroz njegovo sazrijevanje. Boje zidova prate priču, iako prevladava crvena, postoje razlike u 3 ili 4 nijanse crvene koje označavaju njegov umjetnički napredak, a pred kraj života, zidovi postaju purpurno- ljubičasti. Kako je Klović jedan dio svog života proveo u samostanu, ta prostorija je u potpunosti bijela. 
Najpoznatiji je Klovićev autoportret minijatura iz 1528. koji vrlo rijetko napušta posebnu zbirku Galerije Uffizi iz Firence i doista ga treba vidjeti. 
Mene je osobno najviše oduševila Klovićeva fasciniranost Michelangelom zbog koje ga se i naziva Michelangelo minijature. U doba renesanse, kopirati nečiji rad nije kao danas značilo plagirati nekog u nedostatku vlatite ideje, to je značilo diviti se nekome i učiti od njega. 
Gledajući uvećane minijature možemo vidjeti koliko zapravo detalja svaka ta mala sličica sadrži. U današnje vrijeme postoje kompjuteri i printeri koji mogu toliko sitni objekt zabilježiti, ali opet ne mogu svi, a u 16.stoljeću je to naslikao čovjek vlastitom rukom. Fascinantno! 
O važnosti Klovića kao umjetnika svjedoči i poznati umjetnik španjolske renesanse- El Greco. On je na jednoj od svoj slika, na dnu u kutu, naslikao najveće umjetnike toga doba. Za El Greca su to redom bili: Michelangelo, Tizian, Klović i Rafael. 
Iako je još 7 dana ostalo do kraja izložbe, svakako preporučam da odvojite dva sata i otiđete na Gornji grad. Ova izložba slavi jednog hrvatskog umjetnika. Iako mi Hrvati volimo svoje, nakon Klovićeve priče, shvatit ćete da se njega slavi zato jer stvarno spada među najveće, a ne samo zato jer je „naš“!
Kul Tura 
Iskreno meni je sramotan način na koji u našem školstvu obrađujemo umjetnike iz svih razdoblja. Ja znam puno više o svjetskim umjetnicima, njihovom stvaralaštvu i radovima, nego o hrvatskim, našima kako kažeš. A iz tvog posta već se može dokazati da i mi imamo umjetnike kojima se treba ponositi, i o kojima bi trebalo znati nešto više.
Što se tiče vođenja izložbe, to je stvarno super stvar, jer se meni dogodilo sto puta ono što si napisala, da ne shvatiš izložbu do kraja ako ti nema tko prezentirati ju. Nedavno sam bila u muzeju Nikole Tesle, u njegovom rodnom mjestu, i zakasnili smo na zadnju grupu s tetom vodičkom- stvarno sam bila razočarana. Nismo niti jedan izum mogli vidjeti u njegovom punom sjaju, a osim onoga što piše kraj izuma, ništa drugo nismo saznali. Na kraju nismo vidjeli niti jedan izum pokrenut kao oni koji su došli pola sata prije. Kad ti netko može objasniti i uvesti te u priču, to stvarno puno znači.
Prijateljica radi u Klovićevim dvorima i spomenula mi je više puta ovu izložbu, ali moram priznati da si me sad zainteresirala. Klovićevi dvori uvijek imaju jako zanimljive izložbe pa sam uvjeren da je i ova jednako zanimljiva.
Petra, nadovezao bih se na tvoj komentar. Naime, mi smo u trećem srednje u sklopu terenske nastave posjetili rodno selo Nikole Tesle i muzej, ali smo imali sreću da smo imali vodiča i imali smo priliku pogledati većinu njegovih izuma. Prilično je bezveze gledati izložbu bez vodiča jer vodiči uvijek znaju nešto više o tome, osim kada je riječ o Laubi, no to je već druga priča.
Ma ti slikari su obicni zanatlije, ko sto su to postolari i urari.