Grandiozne minijature

Velika izložba radova Juraja Julija Klovića, prva koja obuhvaća sve oblike stvaralaštva tog velikog hrvatskog majstora minijaturista, otvorena je još prije dva mjeseca u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori. Procjenjuje se da je izložbu do sada posjetilo oko 17000 ljudi, a kako traje još nekoliko dana, pretpostavlja se da bi ta brojka mogla doći i do 20000.  

Iako sam u zadnja dva mjeseca mogla otprilike 50 puta otići na izložbu, ipak je bilo vrijednije počekati sunčanu siječanjsku subotu i dolazak mame iz Rijeke, mog uobičajenog partnera za razgledavanje raznih galerija.

U Klovićeve dvore smo stigle baš na vrijeme da upadnemo u grupu i dobijemo stručno vodstvo. Da se to nije desilo, obilazak bi za mene trajao 10 minuta i izašla bih razočarana. Naime, minijature su u knjigama koje su zatvorene u staklu. Knjige se ne smiju dirati, tako da se izložba sastoji od knjige u sredini prostorije i printu uvećanih minijatura na zidovima.  

Zahvaljujući vodstvu, nismo samo bacile oko na print na zidu i požalile što smo ikad došle, nego smo sat i pol slušale o Klovićevom životu, umjetnosti, putevima,…

Izložba je koncipirana tako da od samog ulaza u postav ulazimo u najranije Klovićeve dane, kako dalje idemo tako pratimo njegova djela kroz njegovo sazrijevanje. Boje zidova prate priču, iako prevladava crvena, postoje razlike u 3 ili 4 nijanse crvene koje označavaju njegov umjetnički napredak, a pred kraj života, zidovi postaju purpurno- ljubičasti. Kako je Klović jedan dio svog života proveo u samostanu, ta prostorija je u potpunosti bijela.  

Najpoznatiji je Klovićev autoportret minijatura iz 1528. koji vrlo rijetko napušta posebnu zbirku Galerije Uffizi iz Firence i doista ga treba vidjeti.  

Mene je osobno najviše oduševila Klovićeva fasciniranost Michelangelom zbog koje ga se i naziva Michelangelo minijature. U doba renesanse, kopirati nečiji rad nije kao danas značilo plagirati nekog u nedostatku vlatite ideje, to je značilo diviti se nekome i učiti od njega.  

Gledajući uvećane minijature možemo vidjeti koliko zapravo detalja svaka ta mala sličica sadrži. U današnje vrijeme postoje kompjuteri i printeri koji mogu toliko sitni objekt zabilježiti, ali opet ne mogu svi, a u 16.stoljeću je to naslikao čovjek vlastitom rukom. Fascinantno!  

O važnosti Klovića kao umjetnika svjedoči i poznati umjetnik španjolske renesanse- El Greco. On je na jednoj od svoj slika, na dnu u kutu, naslikao najveće umjetnike toga doba. Za El Greca su to redom bili: Michelangelo, Tizian, Klović i Rafael.  

Iako je još 7 dana ostalo do kraja izložbe, svakako preporučam da odvojite dva sata i otiđete na Gornji grad. Ova izložba slavi jednog hrvatskog umjetnika. Iako mi Hrvati volimo svoje, nakon Klovićeve priče, shvatit ćete da se njega slavi zato jer stvarno spada među najveće, a ne samo zato jer je „naš“!

Dobrodošli u svijet igračaka!

Odbijam biti jedan od onih ljudi koji odrastu pa prestanu gledati crtane filmove, koje prestaju veseliti dječje pjesme ili koji zaborave užitak igre. Dječje igre.

Većina igračaka ili igara ima jasno naznačenu dobnu granicu za korištenje: 3+. Dakle djeca mlađa od 3 godine iz praktičnih razloga (da ne bi progutali dio igračke) ne smiju koristiti igračku, ali oni od 3 do 333 itekako smiju. 

1.prosinca, u Etnografskom muzeju u Zagrebu otvorena je izložba sa oznakom 3+. Izložba nosi ime ”Svijet igračaka”.  Kako mi je zaposlenik muzeja objasnio: “Ideja za ovaj projekt izrasla je iz činjenice da muzej čuva igračke izrađene još od sredine 19. stoljeća. Želja muzeja je bila predstaviti široj javnosti dječje igračke iz hrvatske baštine, kao i one čija je vještina izrade upisana kao svjetska baština na UNESCO-ovoj Reprezentativnoj listi nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. To su igračke koje se čuvaju u fundusu muzeja, a neke od njih još se i danas izrađuju u hrvatskim selima.”  

Kada sam čula da je izložba otvorena, odmah se u meni probudila mala Tara, uzela je sa sobom svojih par prijateljica i vratile smo se u vremena kada su nam igračke bile jedina preokupacija u životu.  

Danas na žalost sve igračke imaju neke svemirske oblike, pucaju, svijetle, pište ili su prenašminkane lutke. „U moje vrijeme“ igračke su bile jednostavne- plastična nindža kornjača, mala obična beba ili klasična barbika. U vrijeme naših roditelja bile su još jednostavnije, uglavnom napravljene od drva. Takve igračke su izložene na izložbi.

Obične plišane igračke uz koje su djeca diljem cijele Europe vodila sa sobom gdje god bi išli. 

Maleni drveni konjići koji su uveseljavali male Poljake. 

Tamburice od drva koje potječu iz Hrvatskog zagorja. 

To su samo neke od igračaka koje su razveselile malo dijete u meni. U pozadini je cijelo vrijeme svirala dječja glazba. Pjesme poput: „Tata kupi mi auto“ ili „Ja dobila sam lutkicu na dar“ izvukle su širok osmjeh na lica posjetitelja.

Atmosfera dječje igraonice velike je ljude natjerala da se provlače kroz tunele predviđene za malene ljude. Bake i djedovi su se lagano njihali u ritmu muzike, vjerojatno izvlačeći neka davna sjećanja.  

I ja sam postala sjetna, ova izložba je na mene djelovala kao Madelein kolačić. Nekako je odjednom sve ovo danas, sva pitanja koja me muče, sve obveze, sve je postalo smiješno. Zaista, veliki ljudi previše razmišljaju, a sve što trebaju napraviti je samo se igrati.

Kada mali ljudi postanu veliki, obično zaborave pravila i trikove igre, zato bi svatko od nas trebao zadržati tog malog čovjeka u sebi čim duže, kako bi nas podsjećao na to kako igrati.

Za sve male i velike ljude, toplo preporučam da bar probate hoće li ova skupina igračaka i na vas djelovati ovako osvježavajuće. Povedite dijete u sebi i pravac Etnografskog muzeja, izložba traje do 31.5.2013.!

Sarajevo ljubavi moja…

„Bilo gdje da krenem
o tebi sanjam
putevi me svi tebi vode…“

Nakon ove pjesme više nisam 100% sigurna da baš svi putevi vode u Rim. Pošto sam na svojoj Kul Turi već ponešto rekla o ćevapima koji su me zadivili, vrijeme je da ponešto kažem i o čuvenom gradu na Miljacki.

Sarajevo nije velik grad, ali je značajan. Iako su ga Slaveni naselili od stoljeća sedmog, pravim osnivačem se smatra Isa-beg Ishaković, koji je 1462. izdao naredbu o formiranju grada. On je također sagradio prvu džamiju, dvor, most i nekoliko javnih ustanova.

Danas se samo u Sarajevu može u krugu od 500 metara vidjeti sinagogu, katedralu, pravoslavnu crkvu i džamiju. Multikulturalizam na razini. 

Prije 20 godina Sarajevo je bilo jako popularno u cijelom svijetu, nažalost iz krivih razloga. 1425 dana grad je bio pod stalnom opsadom srpskih snaga. Mnogi građani su izgubili život na ulicama Sarajeva.

Nije mi namjera pisati u mračnim temama, ali ova činjenica je jako važna da bi shvatili Sarajevo danas. To je grad koji se najbrže ravija u cijeloj BiH. Turizam je sve razvijeniji, ljudi iz stranih zemalja počinju shvaćati kako je to postala poželjna destinacija koja više nema nikakve veze s ratom.  

Bogata tradicija, povijest, i taj poseban duh Sarajlija… to su karakteristike koje obilježavaju „Raju“. Ako si stranac, većina će te pokušati preveslati, uzeti sebi koju marku više, ali su i uvijek spremni izići u susret i pomoći.

Mojih par dana u Sarajevu se uz poneki posjet znamenitostima grada, sveo na hranu i piće. Jednostavno, za mene je to mjesto na kojem mogu bez problema se opustiti i reći: „samo opušteno, lako ćemo…“ 

Bosanska kahva, uz koju se gušta satima, ćevapi o kojima sam već sve rekla, razne vrste mesa u kojima sam istinski uživala… Hedonizam, hedonizam, hedonizam! 

U Sarajevu me najviše oduševila Inat kuća. Tako snažno odražava taj bosanski duh, tvrdoglavost i ponos. Ta kuća je postala jednom od legendi Sarajeva. Još u 20.stoljeću, za vrijeme gradnje Vijećnice, kuća je trebala biti srušena. Međutim, vlasnik se pobunio, pa je kuća prebačena na drugu stranu Miljacke, i od tada nosi naziv „Inat kuća“. 1997. je pretvorena u bosanski restoran.  

Sarajevo je divan grad za doživjeti ljubav. Ljubav prema gradu, ljubav prema hedonizmu ali i ljubav prema ljubavi samoj.

Pariz, Venecija i slični „romantični“ gradovi za mene nisu ni upola ljubavni kao Sarajevo. Sarajevo ima dušu- prostu i jednostavnu, ali baš iz tog razloga je tako divno  i lako ga je voljeti!

Da završim sa Ivom Andrićem:

“To je grad novca, ali i dobrog ukusa, i razvijenog smisla za red i ljepotu, za skladan i radostan život. Te dvije istorijski uslovljene i protivuriječne osobine grada ostavile su traga i u duši sarajevskog čovjeka: samosvijest, preduzimljivost, želja za punim životom i daljim vidikom, a preko svega toga veo melanholije, dah neodređene tjeskobe i istorijskog opreza prema životu i svemu što život donosi. To je grad buna i ratova, novca i gladnih godina, kužnih epidemija i razornih požara, grad vještih ljudi, koji su uvijek voljeli život, iako su ga poznavali i s lica i s naličja. Njegovo lice u posljednjoj svjetlosti sutona izgleda drevno i mudro. To je grad koji dotrajava i umire, i u isto vrijeme se rađa i preobražava.”

Pet centimetara mesa, masti i zadovoljstva

Veliki dio gotovo svake kulture zauzima hrana. Gotovo svi stari narodi imaju neku svoju tradicionalnu hranu- Mađari gulaš, Talijani pizzu i paštu, Turci kebap, Bosanci ćevap, a mi sve pomalo.

Svake zime trbuh traži nešto dovoljno tradicionalno i masno kako bi se zagrijao. Ove godine, cesta je mene i moj trbuh odvela put ćevapa, odnosno Sarajeva.

Bosanska Wikipedia kaže kako su ćevapi: “bosanski nacionalni specijalitet sa roštilja i najpoznatiji bosanski brand u inostranstvu. Riječ je o malim valjušcima od mljevenog mesa, mahom teletine, sa dodatkom bijelog i crvenog luka, te različitih začina. Prosječna dužina ćevapa je oko 5 cm. Ćevapi se prže na roštilju, a tradicionalno se služe u lepinama ili somunima natopljenim sosom od prženja.” 

Ćevape se može konzumirati u gotovo svakom restoranu ili fast foodu na području Balkana, međutim najcjenjeniji su banjalučki i sarajevski ćevapi.

Ćevabdžinice su posebna mjesta, specijalizirana za pečenje ćevapa. To su male ćevap- tvornice. Svaka ima svoj posebni tajni recept za izradu prepoznatljivih ćevapa.

U Sarajevu postoji nekoliko ćevabdžinica koje su “kultne” i koje se ne smiju izostaviti prilikom posjete glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Uglavnom nose ime po prezimenu vlasnika: Željo, Ferhatović, Hodžić, Mrkva,…  

Prezime Ferhatović je poznato još od davne 1957.godine kada je otvorena prva ćevabdžinica u Sarajevu, a mnogi tvrde da je i prva u cijeloj Bosni i Hercegovini. 1984., za vrijeme zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, otvorena je Ferhatovićeva “Petica” u samom srcu Bašćaršije. 

Svaka ćevabdžinica ima svoje fanove i svatko će za drugu reći da je najbolja ikad. Za mene je to “Željo”, iako ni “Ferhatović” nije loš. “Hodžić” me razočarao. 

Uz ćevape, lepinju, i tradicionalno luk, odlično pašu i kajmak, jogurt i kiselo mlijeko.

Zanimljivo je da su ćevapčići zapravo izvorno tursko jelo, koje je na bosanskom tlu doživjelo transformaciju i postalo tradicionalno bosansko jelo.  Zadnjih par godina, ljeti, održavaju se “Dani sarajevskog ćevapa”.

Ukoliko vas trbuh povuče i odvede put Sarajeva, Banja Luke ili Mostara, nemojte slušati druge i otići u “Peticu” “jer su tamo najbolji ćevapi”. Slušajte svoje srce, probajte sve i onda ocijenite. 

Jer bilo bi šteta i jedan zalogaj propustiti!

Kuća za ljude i umjetnost

Što je „lauba“? Kakva je to čudna riječ?

„Lauba je lokalni naziv za kružni drvored korišten u Vrbovcu, a vjerojatno proizlazi iz njemačke riječi “laub” koja označava lišće. 

Kružni drvored s krošnjama koje se jedva dotiču postao je mjesto igre, ali i natjecanja. Penjati se po tim krošnjama i osvojiti cijelu Laubu, a da se ne dotakne tlo. Bio je to sveti cilj. Kada bi njega pokorili, postavljala se nova i nemogućija misija – napraviti cijeli krug što brže, sa što manje posjekotina.“  

Danas Lauba označava pojam kulture. To je mjesto na koje bilo tko može doći kako bi utažio svoju žeđ za umjetnošću. Da malo razjasnimo pojam za sve koji već nisu upoznasti s njim, radi se o prostoru, odnosno hali, na zagrebačkom Črnomercu, u kojoj se održavaju različite aktivnosti- od radionica, preko izložbi do modnih revija. Laički rečeno. 

U ulaznom dijelu smješten je kafić u kojem se može ponešto i prigristi. Velika hala se može koristiti kao jedinstveni prostor, ali za vrijeme izložbi je prostorno podijeljena panoima koji ograđuju različite djelove jedne izložbe.

Za Laubu sam čula više puta iz raznih izvora, no prvi puta sam je posjetila povodom terenske nastave koju je organizirao profesor Dragojević sa FPZG-a. 

Sredinom prosinca 25 studenata se na temperaturi od -10 zaputilo prema „Črnkasu“. Moja očekivanja su bila visoka obrnuto propocionalno niskim temperaturama.

Izložba koju smo došli posjetiti nosi naziv „Finalisti 2012.“. Radi se o rezimeu godine koja upravo završava. Lauba je zato na samom kraju godine pripremila prodajnu izložbu Finalista na kojoj su „s velikim ponosom predstavili sve što su umjetnici sa kojima rade unutar svojih ateljea marljivo stvarali posljednjih godinu dana.“  

Svaka čast. To zvuči jako lijepo i primamljivo. Kada smo stigli u Laubu, na ulazu su nas dočekali studenti koji volontiraju. Iako za svoj rad nisu plaćeni, opet su moja očekivanja bila visoka, jer to su budući akademski građani. Na žalost, ostala sam razočarana.  

Vodstvo koje smo dobili od studenta i studentice je bilo polovno, i nije vrijedno dodatne naplate od 10 kuna na ulaznicu koju smo isto toliko platili. Iako taj novac ne ide „vodičima“ u džep, to ne znači da ne trebaju biti pripremljeni na tu ulogu ako su zato tamo.

Iako su me se neka umjetnička djela dojmila, jer sam im sama dala značenje, iz priče koju sam o njima dobila nisam mogla previše zaključiti o umjetnikovom dojmu. 

No, dosta kritike. Sam prostor me fascinirao svojim prostranstvom, poviješću, i energijom. Iz svakog kutka vrišti nova ideja. Umjetnost u punom smislu riječi. Od posebno oslikanih wca do neobičnih lampi i stolica. Banalne stvari koje puno znače.  

Izložba ipak priča neku priču. Slika Lovre Artukovića nosi naziv „Potpisivanje deklaracije o pripajanju zapadne Hercegovine i Popova polja Republici Hrvatskoj“. On sam za to dijelo kaže kako mu „je namjera bila napraviti nešto što u našem vremenu nije baš uobičajeno za medij slikarstva, naime htio sam napraviti jednu humorističnu sliku…“

Ostale slike prepuštam čitateljima da sami stvore svoju interpretaciju. Kao i ja. Kao i većina posjetitelja Laube.

Možda to i jest trik. Dođi i doživi umjetnost na svoj način.

Senzacionalno! Mediji otkrili ljudska prava!

U predbožićno vrijeme svaki dan se slavi dan nečega. Ili je dan borbe protiv raka dojki, ili dan borbe protiv korupcije o kojem sam već nešto i rekla ili je, kao u ovom slučaju Međunarodni dan ljudskih prava.

Inače nisam zagovaratelj takvih posebnih dana ali sam uvijek za to da se na nešto važno ukaže bilo koji dan, svaki dan! 10. prosinca je Kuća ljudskih prava u Zagrebu otvorila svoja vrata i pozvala svih na “Dan otvorenih vrata povodom Međunarodnog dana ljudskih prava” .

Važan dio ovog događaja zapravo je bila promocija knjige/ publikacije “Putokazi” koja se na taj poseban dan održala upravo u Kući ljudskih prava. Inače, knjiga “PUTOKAZI- prema slobodnim i odgovornim medijima” rezultat je projekta na kojem su zajednički  radili Fakultet političkih znanosti i Kuća ljudskih prava.

Knjiga se uglavnom bavi analizom sadržaja o ljudskim pravima u medijima. Zajedničkim snagama, “Putokaze” su napisale Antina Bratić, Viktorija Car, Arijana Kladar, Lucija Kuharić, Nives Rogoznica, Milana Romić i Sanja Sarnavka. 

Na samoj promociji, urednica Viktorija Car, cijeli je projekt opisala kao jednu zanimljivu inicijativu. Motivacija za projekt je zapravio bio svakodnevni program koji možemo vidjeti u našim medijima. Ona u svom poglavlju javni medijski servis i neprofitne medije naziva socijalnim kapitalom: “Budući da je riječ o socijalnom kapitalu koji je od iznimne vrijendosti za razvoj društva, zadaća je svih građana  podupirati modele koji osiguravaju opstanak javnog medijskog servisa… jer im je svrha kreirati sadržaj koji je od javnog interesa i doprinosi razvoju na svim razinama.” 

Sanja Sarnavka, predsjednica Upravnog odbora Kuće ljudskih prava, izrazila je veliku zabrinutost za ljudska prava u hrvatskim medijima. Njeno mišljenje je kako smo mi u Hrvatskoj još daleko od razine na kojoj bi se u potpunosti poštovala ljudska prava. No, to ne znači da se ne trebamo baviti aktivizmom i stalno upozoravati na probleme! 

Nenad Zakošek nas je podsjetio na temeljna ljudska prava i ukazao na činjenicu da bi se neke insitucije, na primjer sudovi, trebali više angažirati po pitanju provedbe i zaštite ljudskih prava.

Jedna od autorica knjige, Milana Romić, pokušala je objasniti zašto su se u istraživanjima fokusirali na javni servis.

Milana Romić o Kući ljudskih prava from Tara Grbcic on Vimeo.

“Putokazi” već na prvo čitanje ostavljaju snažan dojam na čitatelja. Otvaraju oči i pozivaju na promjenu. Ajmo nešto napraviti već danas!

Autori nakon ove prve knjige, u kojoj su mediji otkrili ljudska prava, namjeravaju istraživanja preusmjeriti  na slabe točke medijskog sustava. Koliko zapravo mediji štete ljudskim pravima?

U isčekivanju odgovora na to pitanje- budite tolerantni i otvoreni za sve opcije! Jer nikada ne znate koga možete povrijediti svojim nepromišljenim izjavama!

Dan protiv korupcije ili za kuhano vino?

Sa prvim snijegom Zagreb je počeo živjeti Božić. Iako su vani temperature naglo pale ispod ništice to nije zadržalo građane kod kuće u nedjelju navečer. Zašto su svi odlučili prošetati svoje cipelice po gradskoj bljuzgi?

Kod nas u Hrvatskoj je u zadnje vrijeme postalo jako popularno boriti se protiv korupcije i sličnih nemani.  9.prosinca se prema preporuci UN-a od 2005. obilježava kao svjetski dan borbe protiv korupcije. Prije točno dvije godine na taj datum je uhićen naš najpopularniji bivši premijer, a prošle godine na taj isti datum podignuta je optužnica u slučaju Fimi- media.

Ove godine, taj značajni datum obilježen je studentskom inicijativom „Bez ‘veze’ nije bezveze“. Studenti udruge eStudent na Trgu bana Josipa Jelačića su organizirali besplatan koncert za sve građane.

Oni sami za ovaj projekt kažu: „”Bez veze nije bezveze” je prvi projekt ovakve tematike pokrenut od strane studenata, motiviranih željom za promjenom sveprisutnog koruptivnog ponašanja i rezignacije mladih spram istog. Temeljni cilj projekta jest potaknuti studente na proaktivno ponašanje te otvorenu diskusiju na temu korupcije i mogućnosti uspjeha bez ”veze”.

Studente želimo inspirirati, ukazati im na prave uzore i prave vrijednosti, osvijestiti ih da su sposobni ostvariti svoje planove i snove te primjerima poručiti kako je uspjeh bez oslanjanja na korupciju moguć te da je vlastitom diplomom i trudom moguće polučiti željene rezultate.“Na koncertu su nastupile mlade grupe Spremište, Replica, Van Doberman i dobro poznata Teška Industrija.

Istovremeno, grad je vrvio ljudima. Advent u Zagrebu je napokon počeo opravdavati taj naziv.

Zrinjevac, Britanac, Uspinjača,… samo su neka od mjesta na kojima se ovih dana može naći hrpu slatkih kućica/štandova na kojima se osim kuhanog vina i kobasica mogu pronaći i zgodni suveniri, ali i neki odjevni predmeti.

Zato svi vi koji  ne živite u Zagrebu, vise ne morate potezati do Beča kako bi doživjeli pravi Božićni duh. Zagreb ima sve što možete poželjeti, a ako dovoljno jako zatvorite oči i prepustite se čaroliji božićnog duha možda fritulu zamjenite za Mozart kuglu!

A možda i naletite na nešto ovako slatko, fino i skupo ćemu nećete moći odoljeti 🙂

Konvergiranje konferencije

Sredinu studenog obično pamtimo po niskim temperaturama, početku predbožićne euforije, dolasku šatora na trg… Međutim sredinu ovog studenog pamtit ću po toplom posjetu koji je stigao iz daleke Amerike.

Naime, sudjelovala sam, rame uz rame, sa svojih 17 kolega, na konferenciji “Tradicionalne vrijednosti u novom medijskom okruženju”. Konferencija se održala u HND-u uz potporu Američke ambasade u Zagrebu, s tim da je otvaranje konferencije održano na FPZG-u.

Moja zadaća je bila što profesionalnije fotografirati aktere konferencije i proslijediti fotografije mojim kolegama koji su bili zaduženi za web, blog, twitter ili facebook.

U ovaj zanimljivi projekt konvergiranja konferencije uključila nas je profesorica Daria Marjanović i mislim da smo joj na tome danas svi jako zahvalni.

Ovaj događaj nas je natjerao da se međusobno organiziramo, osposobimo za neke funkcije koje su nam do tada bile nepoznate i pružio nam je priliku da čujemo važne stvari o struci u kojoj mislimo raditi i živjeti od velikih imena kao što su Dan Gillmor i Joe Bergantino.

3 dana smo se družili, komentirali, pomagali jedni drugima, pili fine kave i JELI.  Kada je u subotu, 17.11. sve završilo na neki način smo odahnuli jer smo odradili zaista velik dio posla. No, već u nedjelju smo se međusobno čuli i komentirali kako nam već fali konferencija…

Možda ovo zaista je tek jedna mala kap koja pomaže tkati slap našeg budućeg zanimanja, no svakako je za mnoge bila velik uspjeh. Iako je svatko od nas radio posao koji mu nije predstavljao neki veći problem, na kraju smo zaključili kako smo sve skupa odradili zaista velik dio posla i to iznimno profesionalno i kvalitetno.

Konferencija from Tara Grbcic on Vimeo.

Čelni ljudi ambasade i novinari sa područja Balkana, te predavači iz Amerike složili su se kako su iznenađeni i ponosni što postoje studenti koji toliko znaju i mogu. E pa, kolege, i ja sam ponosna na nas J

I na ovu fotku, koja će navodno biti objavljena na stranicama Američke ambasade u Srbiji!

Do iduće konferencije!

p.s. nešto se priča o nekakvom pozivu da odemo preko bare!

Televizija Student- pametna, otvorena i znatiželjna

6.studeni 2012. 19 sati. datum i vrijeme koji su ušli u povijest. Većina ljudi na planeti bi rekla da je to važan dan jer je Barack Obama ponovno izabran za predsjednika, no u našem malom svemiru, u Zagrebu, ulici Lepušićeva 6, taj događaj je pao u drugi plan. Naime, na ovaj dan većina studenata Fakulteta političkih znanosti osjetila se važnima kao da pišu povijest. Otvaranje studentske televizije projekt je o kojem se već neko vrijeme pričalo i koji se željno isčekivao. 6.studenog taj je projekt oživio i “iz podruma” se uzdigao na televizijske ekrane diljem cijele Hrvatske.

tvs from Tara Grbcic on Vimeo.

Profesorica i novinarka Tena Perišin i glavni urednik Televizije student, Igor Mirković, ovim su projektom studentima pružili veliku priliku da sami stvore svoju televiziju, koja emitira isključivo sadržaje vlastite produkcije i dozvoljava veliku slobodu govora i izraze kreativnosti.

Emitiranje TVS-a započelo je u 19 sati na Fakultetu političkih znanosti. Događaju su prisustvali mnogi već priznati novinari ali i političari. Ravnatelj HRT-a Goran Radman, v.d. ravnateljice HTV-a Mirjana Rakić, v.d. Glavnog urednika Dejan Šoša, novinari Sabina Tandara, Tina Kosor, Josip Fiolić, Danijela Trbović, Maja Sever, Gordan Žvanović, urednik 24 sata Tihomir Ladišić, prorektor Bojan Baletić, predsjednik HND-a Zdenko Duka, te i gradonačelnik Zagreba Milan Bandić.

Tehnološki partner, koji je omogućio da prikazivanje Televizije Student bude dostupno široj publici, je Iskon. Iskonovi korisnici mogu ovaj program pratiti u osnovnom paketu programa na svojim televizorima, a svi ostalii mogu TVS gledati preko interneta na stranici tv.iskon.hr ili preko pametnih mobitela putem aplikacije Iskon TV Player.

Ova televizija nije za svakoga, ali svi su za nju. Moto TVS-a je “Pametno. Otvoreno. Znatiželjno. Stvori svoju televiziju!”

Međutim, dio ovog projekta možete biti i vi! Imate dobru ideju, prijedlog ili jednostavno želju za druženjem sa ljudima koji se kroz TVS izražavaju? Dođite u podrumske prostorije FPZG-a i garantiran vam je srdačan doček i otvorena suradnja! Pa, eto, što čekate? 🙂

ZFF iza kulisa

10., jubilarni, Zagrebački film festival proteklog je tjedna vladao ulicama Zagreba. Kao i svake, tako i ove godine, svjedočili smo osrednjim pokušajima da se ovaj festival po svojoj veličini i dosegu približi festivalima iz svijeta,ali i iz regije. Filmske projekcije su prešle preko Save kako bi se zasjale u famoznom Muzeju suvremene umjetnosti i na taj način privukle još širu publiku.

O samom festivalu već se moglo pročitati u svim medijima,tko je uzeo koja kolica, tko se s kim družio,… no kako to izgleda iza scene i tko su mladi ljudi koji pomažu da projekt funkcionira.

Zrinka Bačić ima 21 godinu i studira Politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Ove godine volontirala je na ZFF-u po treći put. Mene je zanimalo nešto vise o samom volontiranju, festival, ali i reakcijama koje je ona imala priliku vidjeti svaki dan tokom trajanja festivala. Slijedi Zrinkinih 5 minuta:
Koji je tvoj posao na ZFF-u?
Zrinka: Radila sam u hospitalityu, što uključuje brigu o gostima, pazila da se pojavljuju na vrijeme na najavama filmova, intervjuima… također da ih vodimo okolo ako to zatraže, pokazujemo grad idemo van… Uglavnom, kao da smo njihovi asistenti.
Kako si se odlučila prijaviti na volontiranje?
Zrinka: Prijavila sam se jer volim volontirati na festivalima, ovo mi je 11. Upoznaš super ekipu, naučiš se korisnim stvarima za naš faks a i za budućnost, prvenstveno usavršiš komunikaciju s ljudima ali i naučiš kako je kad moraš odraditi stvari u roku. Uvijek je tu prisutan stres neki al uvijek se sve na kraju odlično završi 🙂
Mislis li da mediji izvjestavaju dobro i objektivno o festivalu ili ipak neke stvari preuvelicaju?Na primjer oko filma “Klip”?
Zrinka: Mislim da je ovo prvi put, bar koliko ja znam, da su se mediji toliko nabrusili na neki film na ZFF-u, vrlo vjerojatno jer je srpski i jer je takva tematika, međutim to je donijelo odličan publicitet filmu i sve projekcije su bile rasprodane i prenatrpane ekipom koja je uspjela uci preko veze… A žiri zapravo nije bio ni toliko oduševljen njime, tako da ono to izvještavanje u principu nije imalo nikakve veze s kvalitetom filma. al o ukusima se ne raspravlja…

zrinka1dio 0001 from Tara Grbcic on Vimeo.

Film Klip,prvijenac srpske redateljice Maje Miloš definitivno je privukao mnogobrojnu publiku ali i medije. Posljednjih mjeseci osvajao je nagrade na raznim festivalima od Nizozemske do Motovuna, no zagrebačka publika ga nije prihvatila najbolje unatoč pisanju medija.

zrinka2dio 0002 from Tara Grbcic on Vimeo.

Možda smo mentalitetom ipak bliže Rusiji, koja je zabranila prikazivanje navedenog filma, od “belosvetskih pozornica” kojima pokupavamo težiti.