Velika izložba radova Juraja Julija Klovića, prva koja obuhvaća sve oblike stvaralaštva tog velikog hrvatskog majstora minijaturista, otvorena je još prije dva mjeseca u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori. Procjenjuje se da je izložbu do sada posjetilo oko 17000 ljudi, a kako traje još nekoliko dana, pretpostavlja se da bi ta brojka mogla doći i do 20000.
Iako sam u zadnja dva mjeseca mogla otprilike 50 puta otići na izložbu, ipak je bilo vrijednije počekati sunčanu siječanjsku subotu i dolazak mame iz Rijeke, mog uobičajenog partnera za razgledavanje raznih galerija.
U Klovićeve dvore smo stigle baš na vrijeme da upadnemo u grupu i dobijemo stručno vodstvo. Da se to nije desilo, obilazak bi za mene trajao 10 minuta i izašla bih razočarana. Naime, minijature su u knjigama koje su zatvorene u staklu. Knjige se ne smiju dirati, tako da se izložba sastoji od knjige u sredini prostorije i printu uvećanih minijatura na zidovima.
Zahvaljujući vodstvu, nismo samo bacile oko na print na zidu i požalile što smo ikad došle, nego smo sat i pol slušale o Klovićevom životu, umjetnosti, putevima,…
Izložba je koncipirana tako da od samog ulaza u postav ulazimo u najranije Klovićeve dane, kako dalje idemo tako pratimo njegova djela kroz njegovo sazrijevanje. Boje zidova prate priču, iako prevladava crvena, postoje razlike u 3 ili 4 nijanse crvene koje označavaju njegov umjetnički napredak, a pred kraj života, zidovi postaju purpurno- ljubičasti. Kako je Klović jedan dio svog života proveo u samostanu, ta prostorija je u potpunosti bijela.
Najpoznatiji je Klovićev autoportret minijatura iz 1528. koji vrlo rijetko napušta posebnu zbirku Galerije Uffizi iz Firence i doista ga treba vidjeti.
Mene je osobno najviše oduševila Klovićeva fasciniranost Michelangelom zbog koje ga se i naziva Michelangelo minijature. U doba renesanse, kopirati nečiji rad nije kao danas značilo plagirati nekog u nedostatku vlatite ideje, to je značilo diviti se nekome i učiti od njega.
Gledajući uvećane minijature možemo vidjeti koliko zapravo detalja svaka ta mala sličica sadrži. U današnje vrijeme postoje kompjuteri i printeri koji mogu toliko sitni objekt zabilježiti, ali opet ne mogu svi, a u 16.stoljeću je to naslikao čovjek vlastitom rukom. Fascinantno!
O važnosti Klovića kao umjetnika svjedoči i poznati umjetnik španjolske renesanse- El Greco. On je na jednoj od svoj slika, na dnu u kutu, naslikao najveće umjetnike toga doba. Za El Greca su to redom bili: Michelangelo, Tizian, Klović i Rafael.
Iako je još 7 dana ostalo do kraja izložbe, svakako preporučam da odvojite dva sata i otiđete na Gornji grad. Ova izložba slavi jednog hrvatskog umjetnika. Iako mi Hrvati volimo svoje, nakon Klovićeve priče, shvatit ćete da se njega slavi zato jer stvarno spada među najveće, a ne samo zato jer je „naš“!