Odbijam biti jedan od onih ljudi koji odrastu pa prestanu gledati crtane filmove, koje prestaju veseliti dječje pjesme ili koji zaborave užitak igre. Dječje igre.
Većina igračaka ili igara ima jasno naznačenu dobnu granicu za korištenje: 3+. Dakle djeca mlađa od 3 godine iz praktičnih razloga (da ne bi progutali dio igračke) ne smiju koristiti igračku, ali oni od 3 do 333 itekako smiju. 
1.prosinca, u Etnografskom muzeju u Zagrebu otvorena je izložba sa oznakom 3+. Izložba nosi ime ”Svijet igračaka”. Kako mi je zaposlenik muzeja objasnio: “Ideja za ovaj projekt izrasla je iz činjenice da muzej čuva igračke izrađene još od sredine 19. stoljeća. Želja muzeja je bila predstaviti široj javnosti dječje igračke iz hrvatske baštine, kao i one čija je vještina izrade upisana kao svjetska baština na UNESCO-ovoj Reprezentativnoj listi nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. To su igračke koje se čuvaju u fundusu muzeja, a neke od njih još se i danas izrađuju u hrvatskim selima.” 
Kada sam čula da je izložba otvorena, odmah se u meni probudila mala Tara, uzela je sa sobom svojih par prijateljica i vratile smo se u vremena kada su nam igračke bile jedina preokupacija u životu. 
Danas na žalost sve igračke imaju neke svemirske oblike, pucaju, svijetle, pište ili su prenašminkane lutke. „U moje vrijeme“ igračke su bile jednostavne- plastična nindža kornjača, mala obična beba ili klasična barbika. U vrijeme naših roditelja bile su još jednostavnije, uglavnom napravljene od drva. Takve igračke su izložene na izložbi.
Obične plišane igračke uz koje su djeca diljem cijele Europe vodila sa sobom gdje god bi išli. 
Maleni drveni konjići koji su uveseljavali male Poljake. 
Tamburice od drva koje potječu iz Hrvatskog zagorja. 
To su samo neke od igračaka koje su razveselile malo dijete u meni. U pozadini je cijelo vrijeme svirala dječja glazba. Pjesme poput: „Tata kupi mi auto“ ili „Ja dobila sam lutkicu na dar“ izvukle su širok osmjeh na lica posjetitelja.
Atmosfera dječje igraonice velike je ljude natjerala da se provlače kroz tunele predviđene za malene ljude. Bake i djedovi su se lagano njihali u ritmu muzike, vjerojatno izvlačeći neka davna sjećanja. 
I ja sam postala sjetna, ova izložba je na mene djelovala kao Madelein kolačić. Nekako je odjednom sve ovo danas, sva pitanja koja me muče, sve obveze, sve je postalo smiješno. Zaista, veliki ljudi previše razmišljaju, a sve što trebaju napraviti je samo se igrati.
Kada mali ljudi postanu veliki, obično zaborave pravila i trikove igre, zato bi svatko od nas trebao zadržati tog malog čovjeka u sebi čim duže, kako bi nas podsjećao na to kako igrati. 
Za sve male i velike ljude, toplo preporučam da bar probate hoće li ova skupina igračaka i na vas djelovati ovako osvježavajuće. Povedite dijete u sebi i pravac Etnografskog muzeja, izložba traje do 31.5.2013.!
Kul Tura 
Da i ja se slažem s tim da su danas igračke prefuturističke, a što je najgore većina njih je doista i okrutna. Više nema pažljivo izrađenih igračaka od drveta za koje ćeš znati da se netko doista potrudio tu igračku napraviti. Ja doma imam jednog drvenog konjića na kotače koji je primjer takvih starih igrački. Bio je mamin, a ona ga je sačuvala i ostavila meni. I iako sam imala svakakve igračke koje su proizvodile zvukove i kretale se, svejedno mi je taj konjić bio jedan od dražih. Danas stoji na jednoj od polica u mojoj sobi i podsjeća me na moje djetinjstvo. Takve igračke, koje bude naše osjećaje, dragocjene su.
i definitivno super ideja da se netko sjetio sve te igračke izložiti i obradovati mnoge =)
i ja sam posjetila ovu izložbu i stvarno sam se iznenadila! naši preci su zaista bili napredni! Da meni sad daš 3 šibe da ti napravim kolijevku, znaš kako bi to ispalo 😀