„Bilo gdje da krenem
o tebi sanjam
putevi me svi tebi vode…“
Nakon ove pjesme više nisam 100% sigurna da baš svi putevi vode u Rim. Pošto sam na svojoj Kul Turi već ponešto rekla o ćevapima koji su me zadivili, vrijeme je da ponešto kažem i o čuvenom gradu na Miljacki.
Sarajevo nije velik grad, ali je značajan. Iako su ga Slaveni naselili od stoljeća sedmog, pravim osnivačem se smatra Isa-beg Ishaković, koji je 1462. izdao naredbu o formiranju grada. On je također sagradio prvu džamiju, dvor, most i nekoliko javnih ustanova.
Danas se samo u Sarajevu može u krugu od 500 metara vidjeti sinagogu, katedralu, pravoslavnu crkvu i džamiju. Multikulturalizam na razini. 
Prije 20 godina Sarajevo je bilo jako popularno u cijelom svijetu, nažalost iz krivih razloga. 1425 dana grad je bio pod stalnom opsadom srpskih snaga. Mnogi građani su izgubili život na ulicama Sarajeva.
Nije mi namjera pisati u mračnim temama, ali ova činjenica je jako važna da bi shvatili Sarajevo danas. To je grad koji se najbrže ravija u cijeloj BiH. Turizam je sve razvijeniji, ljudi iz stranih zemalja počinju shvaćati kako je to postala poželjna destinacija koja više nema nikakve veze s ratom. 
Bogata tradicija, povijest, i taj poseban duh Sarajlija… to su karakteristike koje obilježavaju „Raju“. Ako si stranac, većina će te pokušati preveslati, uzeti sebi koju marku više, ali su i uvijek spremni izići u susret i pomoći.
Mojih par dana u Sarajevu se uz poneki posjet znamenitostima grada, sveo na hranu i piće. Jednostavno, za mene je to mjesto na kojem mogu bez problema se opustiti i reći: „samo opušteno, lako ćemo…“ 
Bosanska kahva, uz koju se gušta satima, ćevapi o kojima sam već sve rekla, razne vrste mesa u kojima sam istinski uživala… Hedonizam, hedonizam, hedonizam! 
U Sarajevu me najviše oduševila Inat kuća. Tako snažno odražava taj bosanski duh, tvrdoglavost i ponos. Ta kuća je postala jednom od legendi Sarajeva. Još u 20.stoljeću, za vrijeme gradnje Vijećnice, kuća je trebala biti srušena. Međutim, vlasnik se pobunio, pa je kuća prebačena na drugu stranu Miljacke, i od tada nosi naziv „Inat kuća“. 1997. je pretvorena u bosanski restoran. 
Sarajevo je divan grad za doživjeti ljubav. Ljubav prema gradu, ljubav prema hedonizmu ali i ljubav prema ljubavi samoj.
Pariz, Venecija i slični „romantični“ gradovi za mene nisu ni upola ljubavni kao Sarajevo. Sarajevo ima dušu- prostu i jednostavnu, ali baš iz tog razloga je tako divno i lako ga je voljeti!
Da završim sa Ivom Andrićem:
“To je grad novca, ali i dobrog ukusa, i razvijenog smisla za red i ljepotu, za skladan i radostan život. Te dvije istorijski uslovljene i protivuriječne osobine grada ostavile su traga i u duši sarajevskog čovjeka: samosvijest, preduzimljivost, želja za punim životom i daljim vidikom, a preko svega toga veo melanholije, dah neodređene tjeskobe i istorijskog opreza prema životu i svemu što život donosi. To je grad buna i ratova, novca i gladnih godina, kužnih epidemija i razornih požara, grad vještih ljudi, koji su uvijek voljeli život, iako su ga poznavali i s lica i s naličja. Njegovo lice u posljednjoj svjetlosti sutona izgleda drevno i mudro. To je grad koji dotrajava i umire, i u isto vrijeme se rađa i preobražava.”
Kul Tura 
kako slatkorjecivo! da nisam bio u sarajevu sad bi opet poletio na bus za balkansku veneciju 🙂
Poletit ćemo mi na bus za sve gradove ovog svijetaaaa
Sarajevo je prekrasan grad! Ima ono nešto, što zapadne metropole više ne posjeduju…Specifičnu romantiku, nostalgiju za prošlim boljim vremenima. Bio sam prije nekoliko godina kod prijatelja i njegove porodice i moram priznati da su srdačni ljudi i sam grad ostavili duboki impakt na mene, koliko vidim prema onome što si i ti napisala i na tebe 🙂 Drago mi je da ste se zabavili ! Hoćete li se ponovo vratiti ? Ja hoću, sigurno jednog dana…Jedino negativno iskustvo je bilo što su mi u jednom trenutku pokušali klinci maznuti kameru, ali na kraju smo se smijali tome, iapk bilo je previše dobrih stvari…Za sljedeći put preporučam da posjetite Titov kafić- cijeli kafić je obilježen njegovim memorabilijama i savjet koje je meni moja baka rekla :”Kad naručite kavu, platit ćeš 4 konvertabilne marke, kad naručiš kafu platit ćeš 3, a kad naručiš kahvu platit ćeš 2 :)”.
Da si mi bar ranije to rekao… Ali svakako ću se vrattiti u Sarajevo i sigurno posjetiti Titov kafić!
Inače sam svugdje naručivala kahvu, tako da bi sigurno dobro prošla!
Iskreno, ja nikad nisam bila jedna od onih koji žele razgledati i bolje upoznati Sarajevo, kao niti druge gradove BIH. Ne znam zašto, ali to mi nikada nije zvučalo zanimljivo niti novo. Možda radi mog, priznajem, stereotipiziranog razmišljanja, u kojem kada se priča o našim susjedima, prvo i jedino na što pomislim su cajke. Ali u svakom slučaju, lijepo je vidjeti da netko s ovakvim žarom prepričava svoje doživljaje o nekom gradu. I ovo je prvi put da me nešto zaintrigiralo u vezi te teme, prvi put razmišljam kako ne bi bilo loše posijetiti taj grad. Sudeći po tome, odličan post! =)
A posebno mi se sviđa priča o Inat kući =)
Ići ću opet, pa ćeš morat samnom 🙂
može, dogovoreno =)
Evo ne mogu odoljeti a da ne komentiram. U Sarajevo sam se zaljubila 2007. kada sam posjetila moje rođakinje koje su tamo studirale. Njegovanje tradicije ispijanja turske kahve usađuje se već malenoj djeci. Jedan “dedo” nam je rekao tada kako su njegovi unuci počeli piti kahvu s 5 godina! Nema kod njih mitova da će ti narasti rep, ili tome slično. No, ovaj grad dotaknuo me i zbog njihove glazbene scene 80 – ih, uvijek je ta neka posebna toplina izvirala iz pjesama koje su izvodili Plavi orkestar, i Crvena jabuka, i nezaboravni Indexi., pioniri jugoslavenske rock scene. Onda sam otkrila još jedan zanimljiv glazbeni izričaj. Izvodi ga mladi autor Damir Imamović,a naziva se sevdah blues. Uistinu, ima nešto magično u tom sevdahu da je inspirirao tolike, pa i Johnnyja Štulića. Nekada se izvodio uz tradicionalni instrument saz, s danas ni manje ni više nego uz električnu gitaru. Nadam se da ću ga posjetiti uskoro!