Grandiozne minijature

Velika izložba radova Juraja Julija Klovića, prva koja obuhvaća sve oblike stvaralaštva tog velikog hrvatskog majstora minijaturista, otvorena je još prije dva mjeseca u zagrebačkoj Galeriji Klovićevi dvori. Procjenjuje se da je izložbu do sada posjetilo oko 17000 ljudi, a kako traje još nekoliko dana, pretpostavlja se da bi ta brojka mogla doći i do 20000.  

Iako sam u zadnja dva mjeseca mogla otprilike 50 puta otići na izložbu, ipak je bilo vrijednije počekati sunčanu siječanjsku subotu i dolazak mame iz Rijeke, mog uobičajenog partnera za razgledavanje raznih galerija.

U Klovićeve dvore smo stigle baš na vrijeme da upadnemo u grupu i dobijemo stručno vodstvo. Da se to nije desilo, obilazak bi za mene trajao 10 minuta i izašla bih razočarana. Naime, minijature su u knjigama koje su zatvorene u staklu. Knjige se ne smiju dirati, tako da se izložba sastoji od knjige u sredini prostorije i printu uvećanih minijatura na zidovima.  

Zahvaljujući vodstvu, nismo samo bacile oko na print na zidu i požalile što smo ikad došle, nego smo sat i pol slušale o Klovićevom životu, umjetnosti, putevima,…

Izložba je koncipirana tako da od samog ulaza u postav ulazimo u najranije Klovićeve dane, kako dalje idemo tako pratimo njegova djela kroz njegovo sazrijevanje. Boje zidova prate priču, iako prevladava crvena, postoje razlike u 3 ili 4 nijanse crvene koje označavaju njegov umjetnički napredak, a pred kraj života, zidovi postaju purpurno- ljubičasti. Kako je Klović jedan dio svog života proveo u samostanu, ta prostorija je u potpunosti bijela.  

Najpoznatiji je Klovićev autoportret minijatura iz 1528. koji vrlo rijetko napušta posebnu zbirku Galerije Uffizi iz Firence i doista ga treba vidjeti.  

Mene je osobno najviše oduševila Klovićeva fasciniranost Michelangelom zbog koje ga se i naziva Michelangelo minijature. U doba renesanse, kopirati nečiji rad nije kao danas značilo plagirati nekog u nedostatku vlatite ideje, to je značilo diviti se nekome i učiti od njega.  

Gledajući uvećane minijature možemo vidjeti koliko zapravo detalja svaka ta mala sličica sadrži. U današnje vrijeme postoje kompjuteri i printeri koji mogu toliko sitni objekt zabilježiti, ali opet ne mogu svi, a u 16.stoljeću je to naslikao čovjek vlastitom rukom. Fascinantno!  

O važnosti Klovića kao umjetnika svjedoči i poznati umjetnik španjolske renesanse- El Greco. On je na jednoj od svoj slika, na dnu u kutu, naslikao najveće umjetnike toga doba. Za El Greca su to redom bili: Michelangelo, Tizian, Klović i Rafael.  

Iako je još 7 dana ostalo do kraja izložbe, svakako preporučam da odvojite dva sata i otiđete na Gornji grad. Ova izložba slavi jednog hrvatskog umjetnika. Iako mi Hrvati volimo svoje, nakon Klovićeve priče, shvatit ćete da se njega slavi zato jer stvarno spada među najveće, a ne samo zato jer je „naš“!

Dobrodošli u svijet igračaka!

Odbijam biti jedan od onih ljudi koji odrastu pa prestanu gledati crtane filmove, koje prestaju veseliti dječje pjesme ili koji zaborave užitak igre. Dječje igre.

Većina igračaka ili igara ima jasno naznačenu dobnu granicu za korištenje: 3+. Dakle djeca mlađa od 3 godine iz praktičnih razloga (da ne bi progutali dio igračke) ne smiju koristiti igračku, ali oni od 3 do 333 itekako smiju. 

1.prosinca, u Etnografskom muzeju u Zagrebu otvorena je izložba sa oznakom 3+. Izložba nosi ime ”Svijet igračaka”.  Kako mi je zaposlenik muzeja objasnio: “Ideja za ovaj projekt izrasla je iz činjenice da muzej čuva igračke izrađene još od sredine 19. stoljeća. Želja muzeja je bila predstaviti široj javnosti dječje igračke iz hrvatske baštine, kao i one čija je vještina izrade upisana kao svjetska baština na UNESCO-ovoj Reprezentativnoj listi nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. To su igračke koje se čuvaju u fundusu muzeja, a neke od njih još se i danas izrađuju u hrvatskim selima.”  

Kada sam čula da je izložba otvorena, odmah se u meni probudila mala Tara, uzela je sa sobom svojih par prijateljica i vratile smo se u vremena kada su nam igračke bile jedina preokupacija u životu.  

Danas na žalost sve igračke imaju neke svemirske oblike, pucaju, svijetle, pište ili su prenašminkane lutke. „U moje vrijeme“ igračke su bile jednostavne- plastična nindža kornjača, mala obična beba ili klasična barbika. U vrijeme naših roditelja bile su još jednostavnije, uglavnom napravljene od drva. Takve igračke su izložene na izložbi.

Obične plišane igračke uz koje su djeca diljem cijele Europe vodila sa sobom gdje god bi išli. 

Maleni drveni konjići koji su uveseljavali male Poljake. 

Tamburice od drva koje potječu iz Hrvatskog zagorja. 

To su samo neke od igračaka koje su razveselile malo dijete u meni. U pozadini je cijelo vrijeme svirala dječja glazba. Pjesme poput: „Tata kupi mi auto“ ili „Ja dobila sam lutkicu na dar“ izvukle su širok osmjeh na lica posjetitelja.

Atmosfera dječje igraonice velike je ljude natjerala da se provlače kroz tunele predviđene za malene ljude. Bake i djedovi su se lagano njihali u ritmu muzike, vjerojatno izvlačeći neka davna sjećanja.  

I ja sam postala sjetna, ova izložba je na mene djelovala kao Madelein kolačić. Nekako je odjednom sve ovo danas, sva pitanja koja me muče, sve obveze, sve je postalo smiješno. Zaista, veliki ljudi previše razmišljaju, a sve što trebaju napraviti je samo se igrati.

Kada mali ljudi postanu veliki, obično zaborave pravila i trikove igre, zato bi svatko od nas trebao zadržati tog malog čovjeka u sebi čim duže, kako bi nas podsjećao na to kako igrati.

Za sve male i velike ljude, toplo preporučam da bar probate hoće li ova skupina igračaka i na vas djelovati ovako osvježavajuće. Povedite dijete u sebi i pravac Etnografskog muzeja, izložba traje do 31.5.2013.!

Sarajevo ljubavi moja…

„Bilo gdje da krenem
o tebi sanjam
putevi me svi tebi vode…“

Nakon ove pjesme više nisam 100% sigurna da baš svi putevi vode u Rim. Pošto sam na svojoj Kul Turi već ponešto rekla o ćevapima koji su me zadivili, vrijeme je da ponešto kažem i o čuvenom gradu na Miljacki.

Sarajevo nije velik grad, ali je značajan. Iako su ga Slaveni naselili od stoljeća sedmog, pravim osnivačem se smatra Isa-beg Ishaković, koji je 1462. izdao naredbu o formiranju grada. On je također sagradio prvu džamiju, dvor, most i nekoliko javnih ustanova.

Danas se samo u Sarajevu može u krugu od 500 metara vidjeti sinagogu, katedralu, pravoslavnu crkvu i džamiju. Multikulturalizam na razini. 

Prije 20 godina Sarajevo je bilo jako popularno u cijelom svijetu, nažalost iz krivih razloga. 1425 dana grad je bio pod stalnom opsadom srpskih snaga. Mnogi građani su izgubili život na ulicama Sarajeva.

Nije mi namjera pisati u mračnim temama, ali ova činjenica je jako važna da bi shvatili Sarajevo danas. To je grad koji se najbrže ravija u cijeloj BiH. Turizam je sve razvijeniji, ljudi iz stranih zemalja počinju shvaćati kako je to postala poželjna destinacija koja više nema nikakve veze s ratom.  

Bogata tradicija, povijest, i taj poseban duh Sarajlija… to su karakteristike koje obilježavaju „Raju“. Ako si stranac, većina će te pokušati preveslati, uzeti sebi koju marku više, ali su i uvijek spremni izići u susret i pomoći.

Mojih par dana u Sarajevu se uz poneki posjet znamenitostima grada, sveo na hranu i piće. Jednostavno, za mene je to mjesto na kojem mogu bez problema se opustiti i reći: „samo opušteno, lako ćemo…“ 

Bosanska kahva, uz koju se gušta satima, ćevapi o kojima sam već sve rekla, razne vrste mesa u kojima sam istinski uživala… Hedonizam, hedonizam, hedonizam! 

U Sarajevu me najviše oduševila Inat kuća. Tako snažno odražava taj bosanski duh, tvrdoglavost i ponos. Ta kuća je postala jednom od legendi Sarajeva. Još u 20.stoljeću, za vrijeme gradnje Vijećnice, kuća je trebala biti srušena. Međutim, vlasnik se pobunio, pa je kuća prebačena na drugu stranu Miljacke, i od tada nosi naziv „Inat kuća“. 1997. je pretvorena u bosanski restoran.  

Sarajevo je divan grad za doživjeti ljubav. Ljubav prema gradu, ljubav prema hedonizmu ali i ljubav prema ljubavi samoj.

Pariz, Venecija i slični „romantični“ gradovi za mene nisu ni upola ljubavni kao Sarajevo. Sarajevo ima dušu- prostu i jednostavnu, ali baš iz tog razloga je tako divno  i lako ga je voljeti!

Da završim sa Ivom Andrićem:

“To je grad novca, ali i dobrog ukusa, i razvijenog smisla za red i ljepotu, za skladan i radostan život. Te dvije istorijski uslovljene i protivuriječne osobine grada ostavile su traga i u duši sarajevskog čovjeka: samosvijest, preduzimljivost, želja za punim životom i daljim vidikom, a preko svega toga veo melanholije, dah neodređene tjeskobe i istorijskog opreza prema životu i svemu što život donosi. To je grad buna i ratova, novca i gladnih godina, kužnih epidemija i razornih požara, grad vještih ljudi, koji su uvijek voljeli život, iako su ga poznavali i s lica i s naličja. Njegovo lice u posljednjoj svjetlosti sutona izgleda drevno i mudro. To je grad koji dotrajava i umire, i u isto vrijeme se rađa i preobražava.”