Veliki dio gotovo svake kulture zauzima hrana. Gotovo svi stari narodi imaju neku svoju tradicionalnu hranu- Mađari gulaš, Talijani pizzu i paštu, Turci kebap, Bosanci ćevap, a mi sve pomalo.
Svake zime trbuh traži nešto dovoljno tradicionalno i masno kako bi se zagrijao. Ove godine, cesta je mene i moj trbuh odvela put ćevapa, odnosno Sarajeva.
Bosanska Wikipedia kaže kako su ćevapi: “bosanski nacionalni specijalitet sa roštilja i najpoznatiji bosanski brand u inostranstvu. Riječ je o malim valjušcima od mljevenog mesa, mahom teletine, sa dodatkom bijelog i crvenog luka, te različitih začina. Prosječna dužina ćevapa je oko 5 cm. Ćevapi se prže na roštilju, a tradicionalno se služe u lepinama ili somunima natopljenim sosom od prženja.” 
Ćevape se može konzumirati u gotovo svakom restoranu ili fast foodu na području Balkana, međutim najcjenjeniji su banjalučki i sarajevski ćevapi.
Ćevabdžinice su posebna mjesta, specijalizirana za pečenje ćevapa. To su male ćevap- tvornice. Svaka ima svoj posebni tajni recept za izradu prepoznatljivih ćevapa. 
U Sarajevu postoji nekoliko ćevabdžinica koje su “kultne” i koje se ne smiju izostaviti prilikom posjete glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Uglavnom nose ime po prezimenu vlasnika: Željo, Ferhatović, Hodžić, Mrkva,… 
Prezime Ferhatović je poznato još od davne 1957.godine kada je otvorena prva ćevabdžinica u Sarajevu, a mnogi tvrde da je i prva u cijeloj Bosni i Hercegovini. 1984., za vrijeme zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, otvorena je Ferhatovićeva “Petica” u samom srcu Bašćaršije. 
Svaka ćevabdžinica ima svoje fanove i svatko će za drugu reći da je najbolja ikad. Za mene je to “Željo”, iako ni “Ferhatović” nije loš. “Hodžić” me razočarao. 
Uz ćevape, lepinju, i tradicionalno luk, odlično pašu i kajmak, jogurt i kiselo mlijeko.
Zanimljivo je da su ćevapčići zapravo izvorno tursko jelo, koje je na bosanskom tlu doživjelo transformaciju i postalo tradicionalno bosansko jelo. Zadnjih par godina, ljeti, održavaju se “Dani sarajevskog ćevapa”.
Ukoliko vas trbuh povuče i odvede put Sarajeva, Banja Luke ili Mostara, nemojte slušati druge i otići u “Peticu” “jer su tamo najbolji ćevapi”. Slušajte svoje srce, probajte sve i onda ocijenite. 
Jer bilo bi šteta i jedan zalogaj propustiti!
Kul Tura 
izgleda da velicina stvarno nije bitna, vec tehnika i tehnologija pojedine cevapdzinice.. iako te ni to ne moze spasiti ako ne znas ugostiti turiste kao sto to hodzic ne zna.
Tako je! Najbolje je probati sve što se nudi i istražiti, jer nepca su različita. 😀
I poseban je doživljaj jesti ćevape u Sarajevu nego bilo gdje drugdje.
Posjetit ćemo Ferhija i u Zagrebu, da vidimo razliku 🙂
Dakle ove slike tih divnih prizora čevapa su savršene, gotovo da poželiš obuči cipele i jaknu i odmah krenuti put neke čevabdžinice =) I ja bi da sam bila u Sarajevu probala prvo sve čevape pa onda odredila koji su najbolji, slažem se s tom teorijom tara =))
hvala hvala 🙂 šteta da nisam mogla malo sa sobom ponijeti 🙂
Bilo je to davno kada sam ja bio u Sarajevu, ali se i dan danas sjećam nestrpljenja kada sam išao prema čevabdžinici. Također sam jeo čevape kod Želje i bili su super, odlični! U Zagrebu se nude čevapi i kompletna bosanska kuhinja u Sofri (Green Gold), ali meni najbolji čevapi su u Sesvetama i to kod Hrge (Hrga Grill)! Ako ikada budeš negdje u blizini, moraš probati! 🙂
Opa, super savjet! Hvala!!!!
Ajme, odjednom sam ogladnila kad sam vidjela ovaj post 😀
Velika mi je želja posjetiti Sarajevo, ako radi niceg, onda barem cevapa!
Nego, jel znaš možda gdje se u Zagrebu mogu pojesti najbolji cevapi?
Pa postoji jedva podružnica već spomenutog Ferhatovića, negdje preko puta autobusnog kolodvora, za mene je Rubelj malo precijenjen, ali svi kažu da su najbolji kod srbina, nisam probala pa ne znam. );