Pet centimetara mesa, masti i zadovoljstva

Veliki dio gotovo svake kulture zauzima hrana. Gotovo svi stari narodi imaju neku svoju tradicionalnu hranu- Mađari gulaš, Talijani pizzu i paštu, Turci kebap, Bosanci ćevap, a mi sve pomalo.

Svake zime trbuh traži nešto dovoljno tradicionalno i masno kako bi se zagrijao. Ove godine, cesta je mene i moj trbuh odvela put ćevapa, odnosno Sarajeva.

Bosanska Wikipedia kaže kako su ćevapi: “bosanski nacionalni specijalitet sa roštilja i najpoznatiji bosanski brand u inostranstvu. Riječ je o malim valjušcima od mljevenog mesa, mahom teletine, sa dodatkom bijelog i crvenog luka, te različitih začina. Prosječna dužina ćevapa je oko 5 cm. Ćevapi se prže na roštilju, a tradicionalno se služe u lepinama ili somunima natopljenim sosom od prženja.” 

Ćevape se može konzumirati u gotovo svakom restoranu ili fast foodu na području Balkana, međutim najcjenjeniji su banjalučki i sarajevski ćevapi.

Ćevabdžinice su posebna mjesta, specijalizirana za pečenje ćevapa. To su male ćevap- tvornice. Svaka ima svoj posebni tajni recept za izradu prepoznatljivih ćevapa.

U Sarajevu postoji nekoliko ćevabdžinica koje su “kultne” i koje se ne smiju izostaviti prilikom posjete glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Uglavnom nose ime po prezimenu vlasnika: Željo, Ferhatović, Hodžić, Mrkva,…  

Prezime Ferhatović je poznato još od davne 1957.godine kada je otvorena prva ćevabdžinica u Sarajevu, a mnogi tvrde da je i prva u cijeloj Bosni i Hercegovini. 1984., za vrijeme zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, otvorena je Ferhatovićeva “Petica” u samom srcu Bašćaršije. 

Svaka ćevabdžinica ima svoje fanove i svatko će za drugu reći da je najbolja ikad. Za mene je to “Željo”, iako ni “Ferhatović” nije loš. “Hodžić” me razočarao. 

Uz ćevape, lepinju, i tradicionalno luk, odlično pašu i kajmak, jogurt i kiselo mlijeko.

Zanimljivo je da su ćevapčići zapravo izvorno tursko jelo, koje je na bosanskom tlu doživjelo transformaciju i postalo tradicionalno bosansko jelo.  Zadnjih par godina, ljeti, održavaju se “Dani sarajevskog ćevapa”.

Ukoliko vas trbuh povuče i odvede put Sarajeva, Banja Luke ili Mostara, nemojte slušati druge i otići u “Peticu” “jer su tamo najbolji ćevapi”. Slušajte svoje srce, probajte sve i onda ocijenite. 

Jer bilo bi šteta i jedan zalogaj propustiti!

Kuća za ljude i umjetnost

Što je „lauba“? Kakva je to čudna riječ?

„Lauba je lokalni naziv za kružni drvored korišten u Vrbovcu, a vjerojatno proizlazi iz njemačke riječi “laub” koja označava lišće. 

Kružni drvored s krošnjama koje se jedva dotiču postao je mjesto igre, ali i natjecanja. Penjati se po tim krošnjama i osvojiti cijelu Laubu, a da se ne dotakne tlo. Bio je to sveti cilj. Kada bi njega pokorili, postavljala se nova i nemogućija misija – napraviti cijeli krug što brže, sa što manje posjekotina.“  

Danas Lauba označava pojam kulture. To je mjesto na koje bilo tko može doći kako bi utažio svoju žeđ za umjetnošću. Da malo razjasnimo pojam za sve koji već nisu upoznasti s njim, radi se o prostoru, odnosno hali, na zagrebačkom Črnomercu, u kojoj se održavaju različite aktivnosti- od radionica, preko izložbi do modnih revija. Laički rečeno. 

U ulaznom dijelu smješten je kafić u kojem se može ponešto i prigristi. Velika hala se može koristiti kao jedinstveni prostor, ali za vrijeme izložbi je prostorno podijeljena panoima koji ograđuju različite djelove jedne izložbe.

Za Laubu sam čula više puta iz raznih izvora, no prvi puta sam je posjetila povodom terenske nastave koju je organizirao profesor Dragojević sa FPZG-a. 

Sredinom prosinca 25 studenata se na temperaturi od -10 zaputilo prema „Črnkasu“. Moja očekivanja su bila visoka obrnuto propocionalno niskim temperaturama.

Izložba koju smo došli posjetiti nosi naziv „Finalisti 2012.“. Radi se o rezimeu godine koja upravo završava. Lauba je zato na samom kraju godine pripremila prodajnu izložbu Finalista na kojoj su „s velikim ponosom predstavili sve što su umjetnici sa kojima rade unutar svojih ateljea marljivo stvarali posljednjih godinu dana.“  

Svaka čast. To zvuči jako lijepo i primamljivo. Kada smo stigli u Laubu, na ulazu su nas dočekali studenti koji volontiraju. Iako za svoj rad nisu plaćeni, opet su moja očekivanja bila visoka, jer to su budući akademski građani. Na žalost, ostala sam razočarana.  

Vodstvo koje smo dobili od studenta i studentice je bilo polovno, i nije vrijedno dodatne naplate od 10 kuna na ulaznicu koju smo isto toliko platili. Iako taj novac ne ide „vodičima“ u džep, to ne znači da ne trebaju biti pripremljeni na tu ulogu ako su zato tamo.

Iako su me se neka umjetnička djela dojmila, jer sam im sama dala značenje, iz priče koju sam o njima dobila nisam mogla previše zaključiti o umjetnikovom dojmu. 

No, dosta kritike. Sam prostor me fascinirao svojim prostranstvom, poviješću, i energijom. Iz svakog kutka vrišti nova ideja. Umjetnost u punom smislu riječi. Od posebno oslikanih wca do neobičnih lampi i stolica. Banalne stvari koje puno znače.  

Izložba ipak priča neku priču. Slika Lovre Artukovića nosi naziv „Potpisivanje deklaracije o pripajanju zapadne Hercegovine i Popova polja Republici Hrvatskoj“. On sam za to dijelo kaže kako mu „je namjera bila napraviti nešto što u našem vremenu nije baš uobičajeno za medij slikarstva, naime htio sam napraviti jednu humorističnu sliku…“

Ostale slike prepuštam čitateljima da sami stvore svoju interpretaciju. Kao i ja. Kao i većina posjetitelja Laube.

Možda to i jest trik. Dođi i doživi umjetnost na svoj način.

Senzacionalno! Mediji otkrili ljudska prava!

U predbožićno vrijeme svaki dan se slavi dan nečega. Ili je dan borbe protiv raka dojki, ili dan borbe protiv korupcije o kojem sam već nešto i rekla ili je, kao u ovom slučaju Međunarodni dan ljudskih prava.

Inače nisam zagovaratelj takvih posebnih dana ali sam uvijek za to da se na nešto važno ukaže bilo koji dan, svaki dan! 10. prosinca je Kuća ljudskih prava u Zagrebu otvorila svoja vrata i pozvala svih na “Dan otvorenih vrata povodom Međunarodnog dana ljudskih prava” .

Važan dio ovog događaja zapravo je bila promocija knjige/ publikacije “Putokazi” koja se na taj poseban dan održala upravo u Kući ljudskih prava. Inače, knjiga “PUTOKAZI- prema slobodnim i odgovornim medijima” rezultat je projekta na kojem su zajednički  radili Fakultet političkih znanosti i Kuća ljudskih prava.

Knjiga se uglavnom bavi analizom sadržaja o ljudskim pravima u medijima. Zajedničkim snagama, “Putokaze” su napisale Antina Bratić, Viktorija Car, Arijana Kladar, Lucija Kuharić, Nives Rogoznica, Milana Romić i Sanja Sarnavka. 

Na samoj promociji, urednica Viktorija Car, cijeli je projekt opisala kao jednu zanimljivu inicijativu. Motivacija za projekt je zapravio bio svakodnevni program koji možemo vidjeti u našim medijima. Ona u svom poglavlju javni medijski servis i neprofitne medije naziva socijalnim kapitalom: “Budući da je riječ o socijalnom kapitalu koji je od iznimne vrijendosti za razvoj društva, zadaća je svih građana  podupirati modele koji osiguravaju opstanak javnog medijskog servisa… jer im je svrha kreirati sadržaj koji je od javnog interesa i doprinosi razvoju na svim razinama.” 

Sanja Sarnavka, predsjednica Upravnog odbora Kuće ljudskih prava, izrazila je veliku zabrinutost za ljudska prava u hrvatskim medijima. Njeno mišljenje je kako smo mi u Hrvatskoj još daleko od razine na kojoj bi se u potpunosti poštovala ljudska prava. No, to ne znači da se ne trebamo baviti aktivizmom i stalno upozoravati na probleme! 

Nenad Zakošek nas je podsjetio na temeljna ljudska prava i ukazao na činjenicu da bi se neke insitucije, na primjer sudovi, trebali više angažirati po pitanju provedbe i zaštite ljudskih prava.

Jedna od autorica knjige, Milana Romić, pokušala je objasniti zašto su se u istraživanjima fokusirali na javni servis.

Milana Romić o Kući ljudskih prava from Tara Grbcic on Vimeo.

“Putokazi” već na prvo čitanje ostavljaju snažan dojam na čitatelja. Otvaraju oči i pozivaju na promjenu. Ajmo nešto napraviti već danas!

Autori nakon ove prve knjige, u kojoj su mediji otkrili ljudska prava, namjeravaju istraživanja preusmjeriti  na slabe točke medijskog sustava. Koliko zapravo mediji štete ljudskim pravima?

U isčekivanju odgovora na to pitanje- budite tolerantni i otvoreni za sve opcije! Jer nikada ne znate koga možete povrijediti svojim nepromišljenim izjavama!

Dan protiv korupcije ili za kuhano vino?

Sa prvim snijegom Zagreb je počeo živjeti Božić. Iako su vani temperature naglo pale ispod ništice to nije zadržalo građane kod kuće u nedjelju navečer. Zašto su svi odlučili prošetati svoje cipelice po gradskoj bljuzgi?

Kod nas u Hrvatskoj je u zadnje vrijeme postalo jako popularno boriti se protiv korupcije i sličnih nemani.  9.prosinca se prema preporuci UN-a od 2005. obilježava kao svjetski dan borbe protiv korupcije. Prije točno dvije godine na taj datum je uhićen naš najpopularniji bivši premijer, a prošle godine na taj isti datum podignuta je optužnica u slučaju Fimi- media.

Ove godine, taj značajni datum obilježen je studentskom inicijativom „Bez ‘veze’ nije bezveze“. Studenti udruge eStudent na Trgu bana Josipa Jelačića su organizirali besplatan koncert za sve građane.

Oni sami za ovaj projekt kažu: „”Bez veze nije bezveze” je prvi projekt ovakve tematike pokrenut od strane studenata, motiviranih željom za promjenom sveprisutnog koruptivnog ponašanja i rezignacije mladih spram istog. Temeljni cilj projekta jest potaknuti studente na proaktivno ponašanje te otvorenu diskusiju na temu korupcije i mogućnosti uspjeha bez ”veze”.

Studente želimo inspirirati, ukazati im na prave uzore i prave vrijednosti, osvijestiti ih da su sposobni ostvariti svoje planove i snove te primjerima poručiti kako je uspjeh bez oslanjanja na korupciju moguć te da je vlastitom diplomom i trudom moguće polučiti željene rezultate.“Na koncertu su nastupile mlade grupe Spremište, Replica, Van Doberman i dobro poznata Teška Industrija.

Istovremeno, grad je vrvio ljudima. Advent u Zagrebu je napokon počeo opravdavati taj naziv.

Zrinjevac, Britanac, Uspinjača,… samo su neka od mjesta na kojima se ovih dana može naći hrpu slatkih kućica/štandova na kojima se osim kuhanog vina i kobasica mogu pronaći i zgodni suveniri, ali i neki odjevni predmeti.

Zato svi vi koji  ne živite u Zagrebu, vise ne morate potezati do Beča kako bi doživjeli pravi Božićni duh. Zagreb ima sve što možete poželjeti, a ako dovoljno jako zatvorite oči i prepustite se čaroliji božićnog duha možda fritulu zamjenite za Mozart kuglu!

A možda i naletite na nešto ovako slatko, fino i skupo ćemu nećete moći odoljeti 🙂